17. ruj 2014.

Skijaške skakaonice, nedovršena priča

Delničke skakaonice, DA ili NE
Da budemo malo aktualni, Goranska zima pisala je o problematici skijaških skokova u Delnicama prošle godine u lipnju i ove godine u siječnju. Nakon, višemjesečnog dopisivanja sa gospodinom Zamernikom napravljen je intervju, na što je nakon objave uslijedila žestoka reakcija Darka Štimca puna osobnih diskvalifikacija i prijetnji, no to je jedna druga priča. U siječnju smo svjedočili novom novinskom "duelu". Tada sam djelomično podržao gospodina Štimca, ali isto tako sam upozorio na netransparentnost cijele priče u kojoj imam previše nepoznanica i razočaranih ljudi. Više o problematici skijaških skokova saznajte, ovdje.

 Skakaonice bi Delnicama malo uzele, a puno donijele

 Skakaonice su iluzija od koje treba odustati

Danas, ponovno se događaju neke više nego čudne stvari vezane uz skakaonice, stadion i ledenu dvoranu ali ovog puta u režiji GSC. Tko, što i sa čime uskoro bi trebalo izaći na vidjelo dana, međutim kako strategije sporta u našem Gradu nema, bilo bi interesantno čuti što kaže Direktor GSC Dario Medvedec, kada pročita ovo, nije prošlo niti godina dana a već proturječnost.  

VOX POPULI - 1. delnički blog-građanski referendum!!!

Da li nam trebaju skijaške skakonice?
  
pollcode.com free polls 

7. ruj 2014.

Diverzifikacija u TZ Grada Delnica

Diverzifikacija sadržaja donjet će profit!?
Prva nedjelja u mjesecu uobičajeno je namjenjena čitanju novog izdanja „Goranskog“ a kada tamo na „delničkoj“ strani nova direktorica TZ Grada Delnica Mirela Srkoč Šenkinc nam govori o diverzifikaciji. Stvarno, sam se zamsilio kada sam pročitao taj novi pojam i odmah mi je bilo jasno da i dalje nećemo razumjeti što nam se to događa oko naše turističke zajednice. Stoga, dozvolite da Vam približim taj novi pojam koji će biti spas za delnički turizam.

Diverzifikacija (engl. diversification, njem. Verschiedenartigkeit, Diversifizierung) je upotpunjavanje ili proširivanje proizvodnog ili prodajnog asortimana uključivanjem novih proizvoda i usluga koji se razlikuju od dosadašnjih. Ti novi proizvodi i usluge nude se na drugim segmentima tržišta, proizvedeni su na drukčijem proizvodnom procesu, primjena i način upotrebe novih proizvoda i usluga su drukčiji od postojećih. Poduzeće s mnoštvom proizvoda i usluga je diverzificirano poduzeće.

S obzirom na specifičnosti obilježja pojedinih proizvoda ili grupa proizvoda u ukupnom asortimanu poduzeća razlikujemo tri osnovna oblika diverzificiranja proizvoda: horizontalno (poduzeće širi asortiman proizvodima iste ili slične namjene), vertikalno (poduzeće širi asortiman poluproizvodima i dijelovima koje je prije nabavljalo od drugih) i lateralno (poduzeće širi asortiman međusobno potpuno nepovezanim proizvodima).

Eto, to Vam je to, ili lajički ako želite: „Dobar poduzetnik zna da ne smije stavljati „sva jaja u istu košaru“, samo je pitanje što smo mi to sadržajno novo čuli!?

Više o svemu pročitajte, ovdje.

27. kol 2014.

Što je smiješno Martini Petranović?

Hi, hi, hi - interna korespondencija gradski službenika
Danas smo uz „hihihi“ od samostalne upravne referentice za društvene djelatnosti Grada Delnica Martine Petranović zaprimili mail-obavijest da će se naredni natječaj za javne potrebe Grada Delnica raspisati 15. rujna 2014. godine. Znamo koliko je našoj gradskoj vlasti važnija forma od sadržaja, pa se pitam što je to toliko podcjenjivački smiješno gospođici Petranović? Izgleda da si ta samostalna službenica svašta daje za pravo što boljim poznavateljima njenog rada nije neka novost. Koliko navedena Profesorica drži do svog posla najbolje govori taj interni lapsus linguae „hihihi“

Uskoro će društveni, kulturni i sportski život ovog Grada biti svedeni su na taj drski „hihihi“, a tolika doza neprofesionalnosti i bezobrazluka ne može biti slučajna. Kada se podsjetim prošlogodišnjih lakrdija oko natječaja za javne potrebe, više mi je nego muka od sveg tog formalizma. Iritira me formalizam bilježenja pluseva i minusa u kojem jedan minus vrijedi više nego deset pluseva. Kada onda odlučuje o propustima onda je beskompromisna, no kada su njeni propusti u pitanju, tada se to ne može svesti niti pod povredu radne etike. Nevjerojatnim mi se čini da je Profesorica zaboravila metode ocjenjivanja i vrednovanja nečijeg rada, koju je trebala steći još kroz svoje školovanje.  Zbog čega je sve skupa zaboravila, suvišno je komentirati. Definitivno je u pitanju selekcija na „podobne“ i „nepodobne“! Nevjerojatno mi se čini kako tu, mi svi skupa „lutamo kao guske u magli“

Idemo dalje! Zaista sam se potrudio i pročitao Odluku o načinu financiranja javnih potreba u Gradu Delnicama koju je potpisala naša Predsjednica gradskog vijeća Nada Glad. Neupitno je ovom odlukom ozakonila apsolutizam u koristi „onoga koji nema vremena“. Svašta se tu može iščitati, tako da ne bih previše duboko ulazio u meritum stvari da se gospođa Glad ne bi na mene „nafurila“ jer znam čitati između redova. Međutim, ono što mene smeta je činjenica što se tim našim jadnim udrugama nameću birokratski normativi u stilu „hihihi“, te što nam se javno sugerira da tražimo sredstva od Županije do Europske unije da bi društveno doprinosili zajednici u kojoj živimo. U sredinama u kojima se zna „tko pije, a tko plača“ netko bi morao povući pitanje odgovornosti naše „nestašne“ samostalne službenice. No, budite bez brige, nije ona Nensi Radun, da ju se nogira i otpiše!

Tu dolazimo do još jednog zaštićenog protagoniste, našeg samostalnog upravnog referenta za razvojne projekte Grada Delnica gospodina Ivana Majnarića, poznatog po izradi fotografske priče sa prozora svoga ureda, kao i slikovitog opisa „ruke koja ga hrani“. Smatram da je njegov posao informirati nositelje interesa za fondove, a ne radno vrijeme provoditi po terasama delničkih kafića. Da je svoje radno vrijeme posvetio konkretnom poslu danas bi po tom pitanju bili napravljeni neki opipljivi pomaci. Zbog čega gospodin Majnarić i društvo šuti o novoj strategiji Europske unije po kojoj niti jedna samouprava, neprofitna ili profitna organizacija koja nije na području lokalne samouprave uključena u program ukupnog razvoja neće moći uspješno aplicirati sa svojim projektima na fondove Europske unije u budućnosti. 

No, idemo nekim redom! Ulaskom u Europsku uniju Hrvatskoj su se otvorile značajne financijske mogućnosti na području europskih fondova i financiranja projekata kroz instrumente kohezijske politike. Program ukupnog razvoja (PUR) je temeljni strateški dokument razvoja lokalne zajednice formiran u svrhu planiranja, provedbe, kontrole i ocjenjivanja ukupnog razvitka općine ili grada. Služi kao vodič i okvir lokalnoj samoupravi u procesu razvoja. Osim toga, potencijalnim investitorima daje uvid u strategiju zajednice u koju žele ulagati, dok je za donatore osnovni dokument na temelju kojega odlučuju o raspodjeli bespovratnih sredstava iz fondova. Da pojednostavim, Europske unija ima svoju strategiju koja ima vremenski rok trajanja od 2014 – 2020 i predviđena sredstva za realizaciju. Oni očekuju da sve jedinice lokalne samouprave izrade svoje strateške planove, da uključe sve nosioce interesa u taj proces, te da jasno definiraju programske ciljeve i nositelje u lokalnoj zajednici. Takav definiran program ukupnog razvoja jedinice lokalne samouprave postaje referentni dokument koji će biti ulaznica za apliciranje programa prema Europskoj uniji u budućnosti. O, tome se šuti, ili je u našem slučaju ta privilegirana mogućnost šutke već nekima dodijeljena, pitanje je sad!

Gradska doktrina „hihihi“ nas dovodi u nepovoljnu poziciju, a da toga nismo svjesni. Ovakva politika ima zadaću „mišjim koracima“ dovesti dezorijentirane udruge koje ovise o upornosti i motivu pojedinca i gradskom novcu pred zid. Da li ste pogledali projekcije proračuna, svi ti natječaji su samo forma u kojoj se iz godine u godinu kreše dostojanstvo svih nas. Svaka bi udruga morala imati priliku za aktivno sudjelovanje u osmišljavanju, provođenju te nadzoru provođenja usvojenih programa u lokalnoj zajednici. Kod nas se takve stvari guraju pod tepih. Pri tome lokalna vlast mora stvoriti uvjete za sudjelovanje javnosti u najvećoj mogućoj mjeri i pritom pokušati uključiti građane gdje god je to moguće. Međutim, sve je očitije da naša lokalna samouprava ima problem zvan centralizacija kulta ličnosti i to na svim područjima. Alarm za udruge stvara i novi Zakon o udrugama koji omogućuje po skraćenom postupku gašenje udruge, te se više neće morati provoditi dugotrajan i pravno mučan postupak likvidacije, a imovina koju posjeduje udruga pripada lokalnoj zajednici premda ista nije zaslužna u cijelosti za istu. Nije besparica problem, problem je vlast koja vrši latentni mobing nad pojedincima i pojedinim udrugama i to se vidi iz aviona. Najlakše je razmimoilaženje u mišljenjima prikazivati kao svađu. Kritika to je namijenjeno samo za one koji su ispod vaše razine djelovanja. Sve su to pitanja oko kojih mnogi ne žele razbijati glavu, ali vjerujte da naš volonterski rad žele iskoristiti osobe koje su u „sukobu interesa“ i koje imaju „parazitske“ navike društvenog života, a mi svakodnevno nalećemo na njih.

Više o "hihihi" natječaju možete saznati ovdje.

20. kol 2014.

Tajni razgovori o rekonstrukciji stadiona!?

Posljednjih dana u određenim zatvorenim krugovima provodi se nova površna rasprava oko rekonstrukcije delničkog nogometnog stadiona. Pokušaj da se putem Gradskog odbora za sport ciljano isforsira i nametne neko rješenje nije urodilo željenim rezultatom. Problematika interesa Grada i interesa trgovačkog društva koje upravlja sportskim objektima teško se može kvalitetno opisati kroz djelovanje jedne, jedine i neupitno samozatajne osobe kada je u pitanju gradski sport. Očito, nekima povijest nije bila dovoljna učiteljica života i ponovno srljamo kao „guske u magli“. Ovdje se radi o velikom javnom interesu i poslu oko kojeg se vuku politički repovi bivših vladajućih garnitura. Ne bismo li trebali dobiti neke odgovore prije nego započnemo ponovno nešto raditi? Nije li krajnje neprofesionalno da osobe koje imaju prste u svemu tome ponovno pripremaju isti posao kao da se ništa nije dogodilo? Dosad smo svašta progutali pod izlikom razvoja sportskog turizma, utukli silne milijune kuna i ništa…„pojeo vuk magare“.  I sad se ponovno, bez mogućnosti javne rasprave i definiranja jasnih projektnih ciljeva svih nositelja interesa (korisnika tog prostora), radi „račun bez krčmara“. Studija isplativosti, što je to, strategija sporta, nevažno. Koliko mi to imamo nogometnih igrališta, kakva nam je uopće mreža te sportske infrastrukture. Nije važno što trend bavljenja individualnim sportovima daje značajniji prihod nego ekipni sportovi na područjima koji su klimatski i reljefno nalik nama. Zimski sportski turizam je već desetljećima u defanzivi naspram ljetnog, rekreacija predstavlja „zlatnu koku“ za aktivan odmor koji traži moderan čovjek. Imam dojam da se ovdje radi više o privatnoj, a ne javnoj investiciji. Iznova nam se želi nametnuti potreba rješavanja problema jedne interesne skupine kao sudbonosna za pitanje delničkog sporta. Nisam protiv rekonstrukcije stadiona, da bude svima jasno. Protiv sam opsega i načina na koji se to želi ponovno nestručno provesti.

Josip Grgurić - idejna skica sportsko-rekreacijske zone Japlenški vrh 
Tko, što i kako radi uskoro će izaći na vidjelo. Međutim, pitanje sportsko rekreacijske zone Japlenški vrh i njene infrastrukture ne može biti pitanje pojedinaca,  nego treba ostvariti konsenzus cjelokupne sportske, turističke i društvene javnosti u lokalnoj zajednici. E, baš tu, u toj lokalnoj zajednici djeluje Sportska zajednica kojoj je ubijeno dostojanstvo rada, koja se zaobilazi, ponižava i marginalizira. Izgleda da je bilo dovoljno ispuniti predizborno obećanje, osnovati zajednicu, a onda će „onaj koji nema vremena“ u prigodnoj radio emisiji u društvu simpatične „novinarke kojoj se ime ne spominje“ sve prikazati kao evidentnu nesposobnost zajednice da se organizira kroz funkcionalni rad. Nemojte misliti da je to slučajno! Nije! Radi se o pažljivo biranom trenutku. Sindrom „naših“ i „vaših“ nas ponovno drma. Uskoro se donosi novi proračun, a s njim i nove glavobolje jer treba zadovoljiti „tržište birača“ a novaca ima malo u gradskoj „kasici prasici“. Kada se bolje razmisli u stvarnosti bilo bi poželjno barem na trenutak skrenuti pažnju s glavnog pitanja koje će obilježiti funkcioniranje delničkog sporta u idućih godinu dana – sportski proračun (redovna djelatnost udruga + korištenje sportske infrastrukture + kapitalne investicije u sportu + značajni sportski projekti + stipendiranje sportaša). Naravno, politički gledano poželjno je pronaći nekog krivca, Sportska zajednica se nudi kao na „pladnju“, to je i slijepcu jasno.   

17. kol 2014.

Delnice grade pod Petehovcem, bajne Polane su kao iz sna...

Kako to navodi delnička turistička zajednica na svom portalu, Petehovac zauzima posebno mjesto u delničkom sportu i turizmu. Nije nimalo slučajno da u Delnicama svi padaju gotovo u nesvijest na spomen Petehovca, čak su neki nostalgično opjevali njegove prirodne ljepote, proslavili izborne pobjede i godišnjice mature, te ga zaboravili do neke nove prilike. Petehovac ima svoje sportske i turističke adute ali isto tako ima i velike nedostatke kojih postane svjesni kada nešto želite ozbiljno raditi i organizirati na tome prostoru. Vrijeme prolazi a problemi se ne rješavaju, već kao i kod drugi stvari sve je prepušteno trenutku i stihiji.

Petehovac, jučer, danas i sutra!?
Nakon 34 godine orijentacijski sport se vratilo na Petehovac, gotovo tri i pol desetljeća nam je trebalo da taj sportsko-rekreacijski sadržaj vratimo na jedno od kultnih mjesta za hrvatsku orijentacijsku zajednicu. Međutim, ona poznata delnička „bilo jednom, pa se spominjalo“ ponovila bi se da nije bilo upornosti članova orijentacijskog kluba koji su bez potpore Grada Delnica i uz opstrukciju „onog koji nema vremena“ pripremili i izradili novu kartu područja Petehovac koja je omogućila uspješnu pripremu i organizaciju Croatia Open-a na tom području.


Možemo reći da je špica turističke sezone u Delnicama i ove godine završila sa završetkom tog natjecanja samo što ljudi koji skrbe o našem turizmu to ne mogu primijetiti zbog uzavrele borbe oko raspodjele „turističkih fotelja“ i kronične sujete. Isto, tako sve to skupa ne mogu uvidjeti niti lokalni novinari koji me posljednjih dana olajavaju da nisu primili pozivnicu i informacije o održavanju Croatia Open-a. Što da kažem, ništa, pa nitko od  njih nije zatražio novinarsku akreditaciju, da su iskazali profesionalni interes bili bi servisirani sa informacija. Međutim, da se ne lažemo, ipak se tu radi o drugim stvarima, zar ne!

6. kol 2014.

Delničan preživio kaos u Kabul!

čn. Predrag Toplak
Samo zahvaljujući profesionalnoj uvježbanosti, smirenosti, ali i sreći časnički namjesnik Predrag Toplak preživio je teroristički napad u Kabulu. Toplak na tamošnjoj vojnoj akademiji obavlja dužnost starijeg savjetnika za obuku vojnika i dočasnika afganistanske vojske i u trenutku pucnjave nalazio se nedaleko od mjesta napada u kojem je poginuo američki general Green. Srećom, ostao je neozlijeđen.


Časnički namjesnik Toplak ima iza sebe impozantnu vojnu karijeru, jedan je od najiskusnijih dočasnika u Hrvatskoj vojsci u kojoj je skoro cijelu vojnu karijeru posvetio obuci vojnika. Početkom devedesetih godina radio je zajedno s pripadnicima MPRI-a na uspostavljanju dočasničkog kadra HV-a. Dočasničku akademiju Kopnene vojske SAD-a završio je 1998. godine, kao prvi pripadnik OS RH koji je završio zahtjevnu izobrazbu. Po povratka u Hrvatsku, časnički namjesnik Toplak postaje prvi po redu Prvi dočasnik OS RH i tu dužnost obnašao je od 1999. do 2003. godine. Na prijedlog tadašnjeg vojnog izaslanika SAD-a u Hrvatskoj, 16. lipnja 2011. godine, Toplak ulazi u Kuću slavnih Dočasničke akademije Kopnene vojske SAD-a u Fort Blissu. Iza sebe ima i vojnodiplomatsku karijeru jer je uspješno obavljao zadaće u NATO-om zapovjedništvu u Bruxellesu. U Domovinskom ratu bio je pripadnik 138. brigade HV.


4. kol 2014.

Otišao posljednji hajduk sa Lujzinske ceste

Posljednji puta kada sam na Goranskoj zimi spomenuo gospodina Antona Štefančića, po meni najosebujnijeg goranskog pisca, nisam niti slutio da ću za nešto više od godine morati napisati „Otišao je posljednji hajduk sa Lujzinske ceste u svojoj 83 godini života“.  

Anton Štefančić 1931 - 2014
Samozatajni pučki pisac Štefančić sa skradske Planine nam je ostavio najljepše opise neukroćenih prirodnih ljepota i teških životnih sudbina goranskih ljudi kroz minula stoljeća koje je vješto opisao  u svojim romanima:  Demon goranskih šuma, Osveta u vražjem prolazu, Krvava granica i Hajduci s Lujzinske ceste.

O kakvom se značaju njegovog literarnog djela radi, niti danas mnogi nisu svjesni a u okvirima goranskog spisateljstva nema mu ravna. Gorani, nemaju puno pisaca koji progovaraju o našem podneblju i ljudima kroz formu romana kao najopsežnijem i najsloženijem proznom obliku u književnosti. Tihi i skromni odlazak velikog goranskog pisca, koji je kroz svoje romane nanizao brojne događaje, likove, opise i prikaze društva u cjelini najbolje oslikava i površnost današnjeg načina života koji nas obasipava senzacionalizmom svake vrste. Puno je važnije što će neki lokalni političar iskočiti iz paštete i izreći nešto u cilju dnevno političkih igara u novinama ili lokalnom radiju, nego što nas je napustio pučki pisac koji je toliko svoga vremena, znanja i truda uložio u pisanu kulturu ovog našeg surovog kraja. Zamislimo se malo svi nad tom činjenicom, da li nam je važnija štrudla ili kulturni identitet!? Zastanimo barem na trenutak u svojim mislima i pokušajmo uočiti da se tu radi, htjeli mi to priznati ili ne, o epskim djelima goranske književnosti ili nečem tako prolaznom. O, Bože, kako me takva goranska ravnodušnost jednostavno izluđuju.

Naslovna stranica romana
Moj prvi susret sa Štefančićem dogodio se kada sam bio još u osnovnoj školi, te sam tada bio u prilici pročitati njegov roman u nastavcima „Hajduci sa Lujzinske ceste“, Crni Pero i društvo učinili su svoje, a nakon desetak godina život je htio da upoznam njegovog sina Roberta koji mi je omogućio da Antuna upoznam osobno. Kroz naše druženje ostao mi je u sjećanju stari pisaći stroj na kojem je neumorno danonoćno „kucao“ okružen hrpom skica i papira. Dok smo mi u vrtu razgovarali o našim temama, Anton je neumorno pisao nove stranice teksta kojeg nam je ostavio za buduća pokoljenja.

Umjesto završne riječi dozvolite da citiram posljednju rečenicu iz romana „Demon goranskih šuma“: „Kada je oko podneva izravnao i posljednji kamen na grobu svoga oca, izvadi Jakov iz nožnica kamu i ureže u mekanu koru obližnjeg javora: DEMON -1663-


Dragi Antone, neka ti je vječna slava i hvala!