30. ruj 2013.

Glatko je drevo bukovo, slatko je meso puhovo

Sivi puh
Iako malen, puh ima ukusno meso, a od njega se još dobiva i mast koja se u narodnoj medicini koristi za zacjeljivanje rana. O tome svjedoče i zapisi doajena hrvatskog lovstva (Kesterčanek, Ettinger, Čeović, Car). Vraćajući se u povijest, iz starih zapisa i knjiga može se saznati da su još i Rimljani cijenili puhovu pečenku. Kesterčanek (1896) navodi kako su Rimljani gojili puhove i jeli kao posebno slatko pečenje. Za uzgoj puhova koristili su posebne “zvjerinjake” unutar hrastovih i/ili bukovih šuma. Zidane ograde glatkih unutarnjih stijena po kojima se nisu mogli penjati, sprječavale su puhove da napuste uzgajalište. Unutar ograde podizali su im umjetne duplje za razmnažanje i prezimljivanje hraneći ih pitomim kestenima i plodovima voćarica. Pojedine primjerke bi neposredno prije stavljanja na stol hranili u posebnim glinenim posudama zvanim “gliraria”. Dalje se može pronaći da ni pjesnici nisu zaboravili na puha. Rimski pjesnik Mark Valerij Martial (100. - 40. god. prije Krista) spominje puha u jednoj od svojih pjesama, jasno dajući do znanja da su tusti puhovi još u ono doba smatrani poslasticom.

Lov uz dozvolu od 6. rujna do 30. studenoga
Kasnije, “o posoljenim puhovima, sprešanim u bačvicama poput srdelica” piše u 16. st. talijanski pisac P. A. Mattioli (Vuković, 1997). Ettinger (1897) kazuje kako seljaci očiste puhove, dobro posole i slažu u bačvice te kasnije troše, hvaleći njihovo meso. Danas se puh priprema na nekoliko načina od kojih je svakako najpoznatiji tradicionalni gulaš. Također je omiljen i način pripremanja pečenjem na ražnju. U tom slučaju se mogu posipati kukuruznim brašnom što im daje fini pokrov. Sitniji puhovi s manje masti mogu se i pržiti na ulju. Pri tome treba imati na umu da se puhova mast tradicionalno koristi u narodnoj medicini pri tretiranju rana. Uslijed toga puh se najčešće nakon ulova očisti od masnog tkiva, bilo mehanički, bilo fizikalnim djelovanjem. Osim toga puh se može spravljati i paljen. Ovaj tradicionalni način pripreme puha sastoji se u tome da se nakon vađenja utrobe otvorenim plamenom spali krzno, čime se zapravo dobije posebna aroma puhova mesa. I na kraju spomenimo samo staru uzrečicu gorana koja govori ‘’glatko je drevo bukovo, slatko je meso puhovo’’ (Frković, 2003). Iz svega navedenoga smatramo kako se treba osloboditi predrasuda i kušati neki od specijaliteta pripravljenih od mesa puha.

Lov na tradicionalni način "škrinjicom"
U nas je sivi puh rasprostranjen na cijelom području Republike Hrvatske, čemu zasigurno pridonosi činjenica da šume u Hrvatskoj prekrivaju oko 40 % teritorija. Naime, upravo se nekontrolirana sječa, odnosno loše gospodarenje šumama navodi kao glavni razlog nestanka sivog puha iz pojedinih područje Europe (Jurczysczyn i Wolk, 1998). Ipak, puno smo bliže činjenici da je pravi razlog njegova nestanka, slično kao i pada brojnosti zečje populacije (Lepus europaeus Pallas) znatno kom­pleksnije naravi i još uvijek nerazjašnjen. Sukladno tome u gotovo svim europskim zemljama sivi je puh zaštićen, dapače u nekima se nalazi i u crvenoj knjizi ugroženih vrsta. U Republici Hrvatskoj je brojno stanje populacije sivog puha zadovoljavajuće, i u sklopu održivog gospodarenja lovnim vrstama. Tako je sivi puh tradicionalna lovna divljač našeg podne­blja, poglavito na području Gorskog kotara i Like. Status mu je danas uvelike promi­jenjen u odnosu na prošlost, tako da je Pravilnikom o lovostaji (N.N. 123/99) sivog puha dopušteno loviti samo u razdoblju od 16. rujna do 30. studenoga i to isključivo posebnim lovkama s prirodnim mamcem. Međutim, za puholov nije potrebno polagati lovački ispit, kao što je to slučaj kod iskorištavanja divljači ili ostalih životinjskih vrsta, nego je samo potrebno pribaviti posebnu dozvolu koju izdaje ovlaštenik prava lova u određenom lovištu, odnosno vlasnik lovišta. Na području sjeverno od Save sivi puh je zaštićena vrsta.

Puhova mast - narodni ljek
U Gorskom kotaru je sivi puh uz medvjeda (Ursus arctos L.), vuka (Canis lupus L.) i risa (Lynx lynx L.) zaštitni znak šuma. Istražujući povijest puholova u našim krajevima dolazimo do podataka da se puh lovio i kao takav cijenio od davnina (Kesterčanek, 1896; Ettinger, 1897), ali ne samo u Gorskom kotaru i Lici, već i u Slavoniji što dokazuje prvi iscrpan opis lova na puhove savjetnika austrijskog dvora von Taubea 1777. godine (Vuković, 1997). U to vrijeme, kada je lov na krupnu divljač bio staleška privilegija, sivi puh je predstavljao lovinu i izvor prehrane siromašnijih pučana. Metode lovljenja puhova tada su bile daleko raznovrsnije. Tako Kesterčanek (1896) navodi da se: ‘’pusi riedko strieljaju, već se ili samo jed­nostavno iz duplja vade i tjeraju dimom ili draženjem kakovom šipkom…’’. U druge načine spadaju još posebna lovka sa šipkama i poklopcem, bačvice s voćem, metoda pod kamen i slično. No, taj tradicionalni pristup ubrzo je promijenjen. Shodno tome, već Ettinger (1897) kazuje kako se puhovi love u posebne lovke koje trenutno ubijaju puha, a ostale načine niti ne spominje. Danas takve lovke nazi­vamo puholovkama i jedino su dopušteno sredstvo u lovu na puha.

Puholov - neprepoznat turistički potencijal Gorskog kotara
Puholovke se postavljaju u krošnju drveća na visinu od oko 3 m, učvršćivanjem na štap lijeske. U klopci se kao mamac obično koristi jabuka ili rogač. Gotovo svaki puholovac ima svoj revir gdje lovi, a u pravilu ne zalaze jedan drugom na područje lovljenja. To je nepisano pravilo u puholovu. Na svome reviru lovci provjeravaju naseljenost duplji i redovito ih čiste kako bi se u njima gnijezdili puhovi. Dakle, prirod­nom uzgoju puha se posvećuje posebna pozornost. Najnovija nastojanja usmjerena su na izradbu lovki koje bi selektivno štedjele manje, a shodno tome i mlađe primjerke. Pored toga, sam ulov se kontrolira potrebom posjedovanja već spomenute dozvole za lov u koju se upisuje broj ulovljenih puhova i mjesto ulova. U svemu tome vidimo razvoj lovačkog razmišljanja, ali i promjenu cjelokupne životne situacije. Tako je danas lovac na puhove usmjeren prvenstveno odredbama lovačke etike koja kazuje da je osnovna uloga lovca štititi izvorne životne zajednice u prirodnom okolišu. Osim toga, danas puhovo meso više nije izvor preživljavanja, već specijalitet. I konačno, u lov na puha se ide noću, sjedi uz otvorenu vatru, naslađuje i prepričava doživljaje. Tako puholov danas predstavlja prven­stveno izliku za druženjem, pri čemu je sam ulov od sporednog značaja. Uvrštavanje ograničenog puholova i konzumacije tradicionalnih specijaliteta pripravljenih od mesa puha u turističku ponudu Gor­skog kotara, sasvim sigurno bi ekonomski znatno pomoglo ovom kraju Hrvatske, međutim naši turistički djelatnici se toga nisu sjetili za sada. Time bi se zadovoljila ne samo zaštitarska nego i socijalna komponenta gospodarenja ovim prirodnim bogatstvom goranskih šuma.

Ovih dana u punom je jeku sezona lova na puha, šume su noću živnule a sa stoljetnih bukava se čuje samo škljocanje škrinjica za lov na puha.

Korišteni podaci iz stručnog rada: „Sivi puh (glis glis linnaeus, 1766), Od ulova do namirnice, Kojević, Krapinec

Broj komentara: 7:

  1. Evo jednog zaštitnika nedužnih životinja, sigurno ne jedeš meso, nemaš ništa kožno od odjeće i obuće itd..

    OdgovoriIzbriši
  2. Odgovori
    1. Razlika između štakora i puha je isto kao i razlika između kokoše i lešinara -.-

      Izbriši
  3. Ovaj članak je najčitaniji na "Goranskoj zimi" preko 2000 pogleda je nakupio.

    OdgovoriIzbriši
  4. Pozdrav! Zanimljiv članak, a tako su slatki! Ova predzadnja slika je najbolja! :D

    OdgovoriIzbriši