Jučer predvečer, umjesto dnevnika ja gledam kečerski meč u parkiću pored Doma HV. U prvom trenutku nisam odveć mario za to, ali me je moja kćerka upozorila da to vani postaje sve interesantnije i da je to sve skupa nalikuje Big Brotheru. Kako se krenule ferije, tako je i naš zapušteni parkić oživio, prvo su stanari pokosili travu jer naš Grad o tome ne brine, a onda su stigla djeca iz okolnih zgrada i ulica, te sve skupa meni ne izgleda loše jer se vratila i živost u naš kvarat. No, već iz dana u dan slušam pritužbe susjeda, kako su klinci agresivni, kao teroriziraju jedne druge, te da baš u parkiću i nije tako idilično kako se na prvi pogled čini. Ukratko ako Vam dijete nije fizički jako da bi odbilo nalete nasrtljivaca, tada ste prisiljeni sjediti na klupici i sve nadzirati krajičkom oka. Ovo što sam jučer vidio, spada u kategoriju nasilja i to ne mogu odšutite. Ne želim nikoga prozivati ali dragi susjedi ako pročitate ovaj blog, molim da pokušate razmisliti o tome što vam djeca rade u parkiću dok ne bude kasno. Ako dvojica fizičkih jačih dječaka drže slabijeg a treći ga udara u područje prepona nogom, te nakon tog udarca ga svi cipelare na podu, to za mene nije dječja igra. Ja zaista ne razumijem ali ostala djeca su se posjela i kao u galeriji navijala a da nitko od nas roditelja ne reagira. Nakon što sam sišao u park da to zaustavim, dio navijača je zbrisao a drugi dio ostao da promatra drugu rundu. Nakon razgovora dobio sam odgovor da je to normalno da i se oni igraju kečera, ma možeš mislit, kakva drskost igraju se kečera na način na maltretiraju slabije. Uglavnom dječak-žrtva je plačući već otišao kući. Pa zar je igra ako se izmakne ljuljačka i netko slomi ruku ili nogu, zar je igra ako netko uzima kamen i baca ga u drugoga, na kraju da li je igra ako kolcem napadaš drugoga. Možda je to igra u nekim drugim civilizacijama ali ova naša takve stvari naziva nasiljem. Na kraju reality show obično je natjecateljskog karaktera, cilj je natjecanja steći popularnost u gledatelja, te u konačnici zahvaljujući tome osvojiti nagradu. Dragi moji susjedni nemojmo nijemo tolerirati nasilje među djecom, učinimo nešto da taj naš Big Brother stavimo pod nadzor da nam nagrade ne bi uskoro postale gorke. 
29. lip 2011.
Reality show u Radićevoj
Jučer predvečer, umjesto dnevnika ja gledam kečerski meč u parkiću pored Doma HV. U prvom trenutku nisam odveć mario za to, ali me je moja kćerka upozorila da to vani postaje sve interesantnije i da je to sve skupa nalikuje Big Brotheru. Kako se krenule ferije, tako je i naš zapušteni parkić oživio, prvo su stanari pokosili travu jer naš Grad o tome ne brine, a onda su stigla djeca iz okolnih zgrada i ulica, te sve skupa meni ne izgleda loše jer se vratila i živost u naš kvarat. No, već iz dana u dan slušam pritužbe susjeda, kako su klinci agresivni, kao teroriziraju jedne druge, te da baš u parkiću i nije tako idilično kako se na prvi pogled čini. Ukratko ako Vam dijete nije fizički jako da bi odbilo nalete nasrtljivaca, tada ste prisiljeni sjediti na klupici i sve nadzirati krajičkom oka. Ovo što sam jučer vidio, spada u kategoriju nasilja i to ne mogu odšutite. Ne želim nikoga prozivati ali dragi susjedi ako pročitate ovaj blog, molim da pokušate razmisliti o tome što vam djeca rade u parkiću dok ne bude kasno. Ako dvojica fizičkih jačih dječaka drže slabijeg a treći ga udara u područje prepona nogom, te nakon tog udarca ga svi cipelare na podu, to za mene nije dječja igra. Ja zaista ne razumijem ali ostala djeca su se posjela i kao u galeriji navijala a da nitko od nas roditelja ne reagira. Nakon što sam sišao u park da to zaustavim, dio navijača je zbrisao a drugi dio ostao da promatra drugu rundu. Nakon razgovora dobio sam odgovor da je to normalno da i se oni igraju kečera, ma možeš mislit, kakva drskost igraju se kečera na način na maltretiraju slabije. Uglavnom dječak-žrtva je plačući već otišao kući. Pa zar je igra ako se izmakne ljuljačka i netko slomi ruku ili nogu, zar je igra ako netko uzima kamen i baca ga u drugoga, na kraju da li je igra ako kolcem napadaš drugoga. Možda je to igra u nekim drugim civilizacijama ali ova naša takve stvari naziva nasiljem. Na kraju reality show obično je natjecateljskog karaktera, cilj je natjecanja steći popularnost u gledatelja, te u konačnici zahvaljujući tome osvojiti nagradu. Dragi moji susjedni nemojmo nijemo tolerirati nasilje među djecom, učinimo nešto da taj naš Big Brother stavimo pod nadzor da nam nagrade ne bi uskoro postale gorke. 
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Zar smo mi blogeri postali savjest ovog društva, ili pak mi nismo normalni, jer smo, čini mi se drukčiji od, nazovimo je, šutljive većine koja uživa u Big Brother seansama? Uzalud nam trud, blogeri. Malo tko to čita, previše ima sapunica na TV-ima, pa tko bi još dospio čitati naše jadikovke.
OdgovoriIzbrišiNasilje nad mladima, generira nasilje među mladima. Nasilje je postalo stil života, zabava, a sve češće i nagrada, dok urbani aspekti života stvaraju „gomilu frustriranih usamljenika“ mi i dalje živimo u zabludi da se nasilje događa negdje drugdje. Da, Branko smatram ako je blog mjesto gdje se diže glas protiv ovakvog oblika ponašanja, onda ga ja dižem ali i prozivam sve od roditelja do države jer ne čine isto. Zašto Delnice sa preko 80 udruga ne ponude programe poput „Odmorka“, zbog čega se ta silovita energija ne usmjeri u nešto korisno, tko to treba osmisliti i provesti. Dajmo djeci sadržaj, a ne što smo ih odredili kao glumce, muzičare, sportaše zbog čega nemam malih ljetnih igra u pustoj ledenoj dvorani, plivačke mitinge na praznom bazenu ili razne oblike animacija u parku. Zbog toga jer smo mi jako, jako pametni. Izvolite, gradski referenti koji odlučujete o javnim programima, djelatnici Runolista, vrtića, knjižnice, TZ i ostali zaposlenici ovog rada osmislite programe, djeca su tu a gdje ste Vi?
OdgovoriIzbriši