 |
| Jančarica |
 |
| Matić poljana |
Uz mali odmak od uzavrelih političkih tema, u ovo vruće godišnje doba i opuštajući ritam neke ležernije priče, prisjećam se događaja od prije nekoliko godina. Bilo je to jednog ljetnog dana, prevrućeg čak i na visokoj Matić Poljani.
Glavni akteri priče sad su nažalost samo u sjećanju. Moj ujak, izgledom i dojmom mnogo mlađi od preživljenih devedeset ljeta, nije mogao bez svog Gorskog kotara. Jednom godišnje za njegova redovnog kratkog boravka u Delnicama, išli smo na kraće izlete kroz goranska mjesta i prirodu, prizivajući događaje iz minulih vremena. S moje strane, bilo je to izvjesno vraćanje duga iz doba djetinjstva, kad su i obični izleti izgledali kao prava putovanja, naročito ako se koristilo bilo kakvo prijevozno sredstvo osim vlastitih nogu.Zamislite, biti na Kleku i to već pri izlasku sunca! S ujakom i delničkim planinarima i to je bilo moguće, samo je trebalo sjesti na noćni vlak i sići u Ogulinskom Hreljinu u dva sata noću. Došli smo mi tako i do Prokletija i Rugovske klisure, nezamislivo daleko za ono vrijeme, kad su čak i odlasci pješice na kupanje u Brod na Kupi bili prava avantura.
Sad nakon više od pola stoljeća promoviran sam u vozača, ali ujak je i dalje vođa. Kaže, idemo onamo, ja odmah pritisnem gas. Onda, stani malo ovdje da ti ispričam nešto vezano uz to mjesto, a priče o ljudima i događajima redaju se u beskraj, sve savršeno posloženo u prostoru i vremenu.
Ovaj smo put izabrali Karolinu. Redaju se: Ravna Gora, Stari Laz, Mrkopalj. A da svratimo u Begovo Razdolje – kaže – pamtiš li Janjčaricu? Kad je to bilo, oko pedesetpete, negdje kad i Prokletije. Kako zaboraviti sedam prekrasnih ljetnih dana u društvu mrkopaljskih lovaca i šumara, starog lovnika Pajnića i prvih pravih lovačkih priča! A tad se sjetih nečeg čega se ujak sigurno ne sjeća, ili točnije, u to doba nije ni postojalo. Provest ću ga – Arapskom cestom!
Nema komentara:
Objavi komentar