Kad je 22. siječnja 1993. započela oslobodilačka napadna operacija hrvatskih snaga u zadarskom zaleđu, 27 Srba iz Gorskog kotara, koji su "znanje i veštine stekli obukom u elitnom vojnom centru O.B.Š.C. Pančevo, uz vrhunske stručnjake", stavilo se na raspolaganje zapovjedniku 21. kordunaškog korpusa, SVK Čedomiru Bulatu. On ih je rasporedio u 21. diverzantski odred Kordunaškog korpusa, osnovan 10. ožujka 1993., koji se razvio u "profesionalan, dobro opremljen i obučen diverzantski odred od 220 ljudi sa moćnom novom diverzantskom artiljerijom".
Podaci o razvojnom putu i cilju 21. diverzantskog odreda SVK nalaze se u dokumentu "Mišljenje - Kordunaša, kapetana, bivšeg pripadnika 13. brigade 21. kordunaškog korpusa" (Martinović Milića, napisanog u Beogradu 26. siječnja 1994. godine). U njemu se navodi da je zadaća spomenute jedinice bila prodor u Gorski kotar i spajanje s tamošnjim Srbima, te da je tomu podršku morala dati Vojska Jugoslavije i politički krugovi u Beogradu:
 |
| 21. diverzantski odred |
"Iz razgovora sa komandantom (Božo Rajnović, zapovjednik 21. diverzantskog odreda, op. a.) doznao sam da je namjena jedinice prodor u Gorski Kotar i spajanje sa tamošnjim Srbima, izbijanje na Kupu i presijecanje Hrvatske na dva dijela.
Pošto sam dobro poznavao situaciju na terenu u jednom momentu nisam mogao vjerovati da je takvo što moguće. Ne u smislu da je to vojnički nemoguće, već me oduševila ideja, plan, odnosno strateško razmišljanje i tada sam spoznao da za takvo što mora postojati odrešena podrška u krugovima Vojske Jugoslavije i u političkim krugovima u Beogradu. U nadolazećem periodu predstojalo je mukotrpno opremanje jedinice vozilima, MTS (materijalno-tehničkim sredstvima, op. a.), izradom ograde oko objekata, gradnja novih objekata, uređivanje postojećih objekata, dovlačenje opreme iz Srbije, izrada planova za obuku, obuka i izlazak jedinice na zadatke. (...)
Razmišljao sam tada mnogo o budućim zadacima jedinice. Znao sam da prodor u Gorski Kotar nije akcija već operacija od strateškog značaja za stvaranje buduće Srpske države. (...) Jedinica možda jedina na teritoriju bivše Jugoslavije, uključujući tu i Vojsku Jugoslavije, ima dva liječnika u svom sastavu, nekoliko medicinskih sestara, vozni park dostojan pbr (pješačke brigade, op. a.), centar veze i prislušni centar o kojem mnogo jače vojne jedinice mogu samo sanjati, nema broja izvještaja i podataka koji su upućeni prema višim komandama u obavještajno-bezbednosnom pogledu... (...).
Kod naređenja komandat 21. KK za napad prema Karlovcu, komandanti dvije brigade uslovili su izvršenje zadataka dodjelom sa po jednim vodom 21. diverzantskog odreda, u protivnom zadatak neće moći da se ispuni. (...) Sami objekti (u kojima je smješten 21. diverzantski odred, op. a.) smješteni su tako da prilikom dolaska na poligonsku prostoriju na dobro vidljivom danu u pravcu sjeverozapada jasno se ocrtavaju vrhovi Kapele iza kojih leži Gorski Kotar. Cilj 21. diverzantskog odreda. NAŠ CILJ."
S obzirom na to da su njegovi pripadnici prošli "elitnu obuku" te da je odred bio dobro opremljen i posjedovao snažnu vatrenu moć, 21. diverzantski odred je, barem prema izvješćima njegovih zapovjednika i pripadnika, bio vrlo cijenjena jedinica među srpskim snagama u Hrvatskoj i Bosni. Zbog iznimne vatrene moći posebno traženo bilo je njegovo oruđe - "Raketni bacač avio-bombi", čiji je prototip rađen prema tehničkom rješenju Vojno-tehničkog instituta iz Beograda.
Prvo borbeno djelovanje i praktična primjena "Raketnog bacača avio bombi" izvedeno je 21. srpnja 1993. na "jako ukopane muslimanske snage, udaljene 1800 metara i zaklonjene brdom, u rejonu Pločice (Mitrovića brijeg)" (u području Maglaja u BiH, op. a.), a "po naredbi potpukovnika Belanovića, komandanta 1. Ozrenske brigade". Potom je isto oruđe - popularno nazvano "Ozrenko", na zahtjev OG Doboj, 22. srpnja 1993. uključeno i u borbena djelovanja na zavidovićkom frontu "kod potpukovnika Peulića iz 27. Teslićke brigade". U dokumentu se navodi da se "o učinku 21. diverzantskog odreda interesirao lično general Mladić i tražio da se jedinica ponovo angažuje sa ciljem stvaranja uslova pješadijskim snagama da zauzmu Maglaj" (preuzeto iz: "Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara - 21. Dod, Beograd, 11. mart 1993; zaprimljeno 21.03.1994. - pečat RSK - Komanda 21. dobrovoljačkog diverzantskog odreda)".
Izvješća iz akcija pokazuju da su vrlo traženi bili i "strelci snajperisti" iz sastava 21. dobrovoljačkog diverzantskog odreda. Primjerice, 4 snajperista iz toga odreda su 13. rujna 1993. djelovala u području Turnja "sa vatrenoga položaja u potkrovlju jedne kuće - samo jedan vatreni položaj, a nas 4 strelaca ...". Prema sadržaju izvješća jednog od snajperista, zaprimljenog 17. rujna 1993., tom su prilikom "ubili 4 (hrvatska, op. a.) vojnika". Istodobno, druga grupa snajperista, koja je bila raspoređena "u potkrovlju dve kuće", nije bila tako učinkovita, jer prema izvješću jednog od snajperista "nije uspjela likvidirati ni jednog ustaškog vojnika".
Do 1. kolovoza 1994. 21. diverzantski odred imao je "pet poginulih, četiri teže i preko dvadeset lakše ranjenih, četrnaest uništenih motornih vozila i jedan PAT (protuavionski top, p. a.)." (podaci iz: "Zahtev Predstavništva Srba Gorskog Kotara i Štaba odbrane Gorskog Kotara Skupštini RSK, Beograd, 1. avgust 1994.").
Na kraju ovog osvrta treba zaključiti, da je rat u Gorskom kotaru izbjegnut za „dlaku“, naravno da događaji u Delnicama, povlačenje JNA iz riječkog bazena, te formiranje jake vojne postrojbe su umanjile ambiciju srpskih ekstremista da rasplamsaju iskru rata i otvore mogućnost razgovora o suživotu u našim krajevima.
Moguće diverzantske akcije su spriječene u korijenu prvenstveno zbog organizirane nazočnosti vojnih i redarstvenih snaga na terenu, a događanja na repetitoru Mirkovica odvratili su „srpske diverzante“ od novih akcija u Gorskom kotaru. Kako Srbi gledali na Gorski kotar možda najbolje opisuju sljedeće izjave koje su objavljene u dokumentarnom filmu „Komšije“:
Siniša Lončar, pripadnik 21. kordunaškog korpusa
„Tamo ima, ja mislim, jedna brigada, čak i više, pješadijska i normalno naoružan narod koji bi onaj šumoviti predio sačuvao. Tamo su sve komunikacije, vitalni deo Hrvatske, prolazi za more“.
Jovica Đurić, pripadnik izviđačke čete 21. kordunaškog korpusa
„Jednostavno, izgleda mi kao da je Gorski kotar zaboravljen u tome svemu a mogao se odraditi bez problema. Da se je on odradio Hrvatska bi bila maltene pred kapitulacijom. To je ipak presecanje Hrvatske na dva dela i onda bi se sa njima moglo razgovarati bez problema. Ovako oni uvijek nameću neke svoje uvete...“.
Čedomir Bulat, komandant 21. kordunaškog korpusa
„Taj odred nije bio namenjen da se bori na Kordunu. Mislim, to su bili sporedni zadaci, njegov osnovni cilj je bio da kada eskaliraju borbena dejstva da upadnemo u Gorski kotar i da praktično taj narod uveže u borbena dejstva naroda na ovoj teritoriji RSK. To je bila njegova namena.“
Često su se puta u srpskim političkim i vojnim krugovima debatiralo o neostvarenom planu teritorijalnog spajanja ličkih Srba sa Srbima iz Gorskog kotara. Iz objavljene „Kronologije“ u "Plašćanskog biltenu“, srpanj 1992. godine može se iščitati da hrvatske vlasti oduzimaju Srbima oružje u mjesnim zajednicama Drežnica, Jasenak, Gomirje i Vrbovsko kojeg su dobili u ljeto 1991. godine. Ogorčeno se primjećuje da je riječ „o izrodima srpskog naroda, koji su odlučili pristati na naredbu Tuđmanove države i takvim postupkom gurnuti srpski narod ovog dela Gorskog kotara u konclogor NDH“.
Međutim, Plaški će zaista neko vrijeme ostati zapadna granica Krajine, a otvoreni rat u Gorskom kotaru je potisnut prema ličkim planinama i vrletima. Gorski kotar se morao obraniti u Lici.
Nema komentara:
Objavi komentar