Sjaj i bijeda sporta

Lego stadion - nakon Igara odlazi u povijest

Proteklih dana razmišljam o sportskoj infrastrukturi, te koliko su neka sportska borilišta prave tragične vremenske kapsule i primjeri neispunjenih političkih obećanja o nužnosti i značaju ulaganju u iste. Briga o njima nakon većih sportskih priredbi i „hladno održavanje“ predstavljaju težak financijski uteg svakoj lokalnoj zajednici, te u konačnici, kada zub vremena učini svoje, počinjemo sa nadahnutim govorima o tradiciji, a zaboravljamo na funkcionalnost i opće društvenu isplativost. Znam, sigurno mislite da ću sada raspaliti po našem nogometnom stadionu, skakaonicama, ledenoj dvorani ili o zaboravljenoj streljani koju nitko živ više i ne spominje, no ne brinite: ovog puta želim o nečem drugom. Prije desetak dana zatvorene su veličanstvene Olimpijske igre u Londonu, za hrvatske olimpijce nikad uspješnije, iako je, kako čujem, dnevnica našeg olimpijca iznosila svega 100,00 kuna. Da li znate da će nakon Olimpijskih igara većina sportskih borilišta biti demontirana, a cijeli olimpijski kompleks kroz projekt „Postolimpijski grad“ prenamijenjen u nove sadržaje rekreacije i aktivnog odmora. Naime, organizatori smatraju da vrlo mali broj sportskih borilišta može zadržati svoju prvobitnu funkciju i isplativost. Najbolji su primjer neke od prošlih velebnih olimpijada kada su mnogi objekti prenamijenjeni u trgovačke centre, stambene blokove, učeničke i studenske domove, crkve ili čak zatvore. Za njih se još može reći da su dobro prošli. Međutim, ima puno primjera gdje veliki novac nije uspješno iskorišten: sportski objekti u Sarajevu, Pekingu ili Ciudad de Mexicu jednostavno su prepušteni neumoljivom grickanju zuba vremena. Zamislite, čak se i ozbiljnim Nijemcima dogodilo da za OI u Munchenu ’72 naprave velebnu tramvajsku postaju koja danas nikome ne služi.

Bob staza na Trebeviću

Nevjerojatna je to paralela sa našom sportskom infrastrukturom koja nas stoji više desetaka milijuna kuna, a ipak ništa tako značajno ne organiziramo i stalno se nadmudrujemo da li nam je to trebalo ili ne. Svima je jasno da su samo rijetki sportski objekti profitabilni, međutim više je nego očito da neke krive procjene dolaze na vidjelo i sa razlogom se trebamo zapitati da li je to bilo vrijedno uloženog novca ili smo ga mogli utrošiti racionalnije. Mislim da je metoda pokušaja i pogreške totalno van svake pameti i vrlo je neodgovorna, s obzirom da se radi o dugoročnim ulaganjima koja imaju jasno izražene amortizacijske parametre što treba poštovati kroz sve faze eksploatacije i održavanja takvih objekta.

Kraljice delničkog sporta!?

Da li ste ikada čuli ili pročitali da je netko podnio izvješće o korištenju sportske dvorane, bazena, kuglane, ledene dvorane ili nogometnog igrališta? Naravno da niste, i sada, kada se ozbiljno ponovno počinje razmišljati o adaptaciji nogometnog igrališta na Petehovcu, pitam ja Vas: zbog čega? Zar nemamo već dva koja su nam „u banani“ i oko kojih se koplja lome. Tko to dugoročno planira razvoj delničkog športa i na temelju kojih varijabli se donose takvi infrastrukturni naputci i planovi. S jedne strane imamo sportsku infrastrukturu koja ne odgovora današnjim standardima modernog sporta i rekreacije, a s druge Goranski sportski centar kojem je težište aktivnosti ove godine na projektima koji nemaju nikakve veze sa sportskom infrastrukturom. I onda npr. ponovno dolazimo do situacije da Goranski sportski centar organizira sanjkaška natjecanja, umjesto da se pozabavi pitanjem planiranja i izrade sanjkaške staze. Već dugo miješamo kruške i jabuke, a bijeda nas je nemilosrdno pritisnula sa svih strana.

Više o svemu:  Šušačka revija br. 60