Dobra vibracija i napon emocija u potocima pršti na sve strane

Goranska turistička krema nabijena dobrim vibracijama

Zapisnik sa sjednice Gradskog vijeća iz srpnja ove godine zaista odiše izjavama o raznim temama koje su toliko motivirajuće da ih jednostavno imam potrebu apostrofirati i kroz ovaj današnji komentar. Prošli puta kada sam se referirao na isti, moj kolega bloger Bobo je ustvrdio da nisam baš najbolje upućen, te da nije sve onako kako se meni čini. Ovom prilikom citiram zapisnik u dijelu koji je vezan uz izlaganje direktorice TZ Grada Delnica, a vezano uz manifestacije i brend.

„Često se postavlja pitanje da li mi imamo brand, zbog čega smo neprepoznatljivi. Ja mislim da to ovisi o nama samima, ne samo o nas tri, o svima nama. Sigurno imamo brand, davno nastao, to su sanjke i skije. I taj brand je ono što će nas uvijek činiti Delnicama, a isto tako i naš logotipi tipa  Dipa i slično i naša skakaonica. Međutim o nama ovisi hoćemo li taj brend jače nametnuti. Po našem mišljenju on je sada zatomljen. Kad govorimo o manifestacijama, ukupno od svih manifestacija koje smo nabrojili nijedna nije imala u sebi takvu vibraciju i napon emocija kao što su bili skokovi 2006. Ona količina ljudi koja nije bila pozvana preko škola da nazoči i sudjeluje zato jer je to da li je kros ili orijentacisti pa im je svejedno da li će trčati u Lokvama ili Delnicama, i da li su pozvani na utrku. Znači ne, ta manifestacija je imala onu vibraciju koju Delnice imaju i zato je to njen brand“

Maglovita delnička praskozorja

Idemo sada, da ne bi stvari vadili iz konteksta, pozivam se na institut javne riječi, i to direktorice TZ Grada Delnica u kojoj ona konstatira da naš(a)e manifestacije nemaju dovoljno izraženu vibru ili emociju, te da npr. Croatia Open nije pogodan da postane gradski „brand“. Idemo redom: skijaški skokovi 2006., Grad sa svom svojom logistikom i u to doba „zlatnim proračunom“ stao je iza tih promotivnih skokova za dvanaestoricu mladih slovenskih natjecatelja iz Ljubna i Brežica. Za njih je Grad platio premije osiguranja od ozljeđivanja, a koliko me sjećanje služi, dijelile su se tim klincima i novčane nagrade – ovdje i sada odgovorno tvrdim da „Croatia Open“ nikada u svojoj povijesti nije dobio takav vid „supporta“, jer da je, onda bi na našem natjecanju sigurno već odavno bilo preko 2000 natjecatelja. Financijska konstrukcija tih promotivnih skokova bila je zatvorena bez previše natezanja, a plaćali su se računi za sve i svašta, možda odatle sva ta nostalgija. Malo mi zločesto danas djeluju riječi direktorice kada tvrdi da se natjecatelji preko škola pozivaju da nazoče na kros manifestacijama, a orijentacistima nije važno da li trče u Lokvama ili Delnicama. 

Nema tu pozitivnog napona emocija

Ne mogu se ne prisjetiti u ovom trenutku kako je reagirao Ured TZ u Delnicama kada je bio suočen s mojim negodovanjem u vezi iznosa potpore kojeg su namijenili „Croatia Open-u“ kroz natječaj za turističku inicijativu, citiram: „Ako je =1.500 kn stvarno sprdnja klubu pa nije da ih se nužno mora uzeti. Bože dragi, ne mora. Najviši iznos koji smo dodijelili je =4.000 kn i pripada manifestaciji koja unatoč tome što je sportska na osobit način je najturističkija, promiče osebujno medij vode i simboliku spajanja hrvatske i slovenske granične obale, te je zato to zaslužila“. Eto, sada sam malo zbunjen, nije mi jasno zbog čega se retorika toliko promijenila. Dobro, jasno da „Croatia Open“ nije najturističnija manifestacija na razini Grada, ali zbog čega kros ili plivanje uzvodno Kupom, koji na „osebujan način promiče medij vode i simboliku spajanja hrvatske i slovenske granične obale“, je odjednom u statusu „junk“. Ujedno, nije jasno zbog čega je ta ista Turistička zajednica davala novce nekim manifestacijama, ako ih nisu željeli plasirati kao dio našeg brenda.

Koje li slučajnost, ili ipak ne, zbog čega se ista stalno poziva na kros i orijentaciju u svojim opservacijama, čemu tolika predanost i trošenje dragocjene energije da se umanji značaj tih manifestacija, zar nema svoje manifestacije koje može stručno analizirati i donositi kvalitetne zaključke koji će doprinijeti cjelovitoj valorizaciji istih. Zaista, kao je moguće da se ista javno razmeće takvim konstatacijama – odakle joj pravo da se igra tužitelja i suca. Pritom bez zadrške traži ispričnicu za nenapisanu domaću zadaću koji je prema nalogu tog istog Gradskog vijeća trebala dovršiti još 2007. godine. Čini se da je tu neko debelo izgubio kompas.

Vrbovska poljana spremna za EFNS - samo da padne snijeg

Idemo dalje... Kada se u Goranskom Novom listu iščita rubrika „Život na sjeveru“ može se zaključiti da, što se nekima nabacuje na nos kao loša osobina i minus, drugima se ističe kao komparativna prednost i plus. Naravno, radi se o EFNS-u ili ti Europskom šumarskom prvenstvu u nordijskim skijaškim disciplinama. Navodi se u toj kolumni da će sudionici koristiti smještajne kapacitete u Primorju, a natjecanja će se odvijati u Gorskom kotaru, što orijentacisti rade već godinama. Naravno, baš se pitam da li će ta manifestacija imati izraženu vibru i emociju koja će doprinijeti da Delnice i Gorski kotar, a i skijanje, nakon više od 60 godina organiziraju međunarodnu manifestaciju sa kojom će se dičiti idućih pola stoljeća baš kao i u slučaju Kupa Kurikala. Jedino sa čime se u potpunosti slažem sa direktoricom da sanjke i skije mogu i moraju biti brend. Uostalom, imali smo Jelu, ako ništa drugo i već je vrijeme da ozbiljno počnemo razmišljati ali i raditi na tome.

Delničke piramide, doživjele tranziciju u Lujzijanske kolibice

Koliko su stvari u delničkom i goranskom turizmu i svemu onome što je naslonjeno na njega negativno usmjerene i loše vođene i koncipirane, možete iščitati u tom istom Goranskom Novom listu gdje se veliki prostor daje „novoj umirovljenici“ ali isto tako i novoj stručnoj turističkoj savjetnici za Gorski kotar Gordani Medved. Za nepovjerovati je što dotična tamo govori, meni se nameće zaključak da ima loše informatore koji joj serviraju priču kakvu oni žele čuti, ali u konačnici to je odraz njene (ne)sposobnosti da prepozna turistički potencijal projekta, a ne da propagira dorađene ideje koje dobiva servirane na srebrnom pladnju. I tako, umjesto da se bavi strateškim pitanjima turizma, ona se spušta na razinu privilegiranih „udruga“ koje je izdašno pratila dok je bila na poziciji odlučivanja, a sada istim tim udrugama radi PR i besplatnu promidžbu. Sve mi to sliči na lošu sapunicu u kojoj je netko sebi osigurao prostor i zanimaciju za „stare dane“.

Viseći mostovi na Kupi, bez turističke važnosti

I, sada pitam se, tko to govori o našim manifestacijama, do kada ćemo biti izloženi ovakvim istupima bez mogućnosti da se čuje i naš glas. Jednostavno osoba poput mene koja pokušava razmišljati svojom glavom i ne može se suzdržati od javnog iznošenja svog mišljenja razotkrivena je i izložena sakaćenju raznih neistomišljenika koji stjecajem prilika uživaju određene komocije u današnjem društvu. Izuzetno je teško nositi breme konfliktne osobe jer je to sinonim za moralno-politički nepodobnu osobu koji se rado rabio u “bivšem,” a čini mi se i u „sadašnjem“ demokratskom sistemu na svim društvenim razinama. Eto, barem sa velikim zakašnjenjem iz objavljenih raznih zapisnika saznajemo kao nas se tretira, na važnim mjestima odlučivanja, kako nas olako određene osobe guraju u sukobe iz samo njima znanih pobuda, a  kasnije nas iz svog letargičnog okružja časte epitetima poput „buntovnik ili konfliktan“.  

 
Ponovno ću se vratiti i na zajednicu športova. Koja je razlika između zajednice športova i turističke zajednice? Za jednu lokalnu samoupravu gotovo nikakva. I sada, glavno pitanje: zbog čega imamo turističku zajednicu, a nemamo sportsku ili kulturnu? Zar se tu ne radi o novcima iz iste kasice - prasice. Sve mi se čini, da to više uopće nema smisla, a što kažete vi?