Otišao posljednji hajduk sa Lujzinske ceste

Posljednji puta kada sam na Goranskoj zimi spomenuo gospodina Antona Štefančića, po meni najosebujnijeg goranskog pisca, nisam niti slutio da ću za nešto više od godine morati napisati „Otišao je posljednji hajduk sa Lujzinske ceste u svojoj 83 godini života“.  

Anton Štefančić 1931 - 2014

Samozatajni pučki pisac Štefančić sa skradske Planine nam je ostavio najljepše opise neukroćenih prirodnih ljepota i teških životnih sudbina goranskih ljudi kroz minula stoljeća koje je vješto opisao  u svojim romanima:  Demon goranskih šuma, Osveta u vražjem prolazu, Krvava granica i Hajduci s Lujzinske ceste.

O kakvom se značaju njegovog literarnog djela radi, niti danas mnogi nisu svjesni a u okvirima goranskog spisateljstva nema mu ravna. Gorani, nemaju puno pisaca koji progovaraju o našem podneblju i ljudima kroz formu romana kao najopsežnijem i najsloženijem proznom obliku u književnosti. Tihi i skromni odlazak velikog goranskog pisca, koji je kroz svoje romane nanizao brojne događaje, likove, opise i prikaze društva u cjelini najbolje oslikava i površnost današnjeg načina života koji nas obasipava senzacionalizmom svake vrste. Puno je važnije što će neki lokalni političar iskočiti iz paštete i izreći nešto u cilju dnevno političkih igara u novinama ili lokalnom radiju, nego što nas je napustio pučki pisac koji je toliko svoga vremena, znanja i truda uložio u pisanu kulturu ovog našeg surovog kraja. Zamislimo se malo svi nad tom činjenicom, da li nam je važnija štrudla ili kulturni identitet!? Zastanimo barem na trenutak u svojim mislima i pokušajmo uočiti da se tu radi, htjeli mi to priznati ili ne, o epskim djelima goranske književnosti ili nečem tako prolaznom. O, Bože, kako me takva goranska ravnodušnost jednostavno izluđuju.

Naslovna stranica romana

Moj prvi susret sa Štefančićem dogodio se kada sam bio još u osnovnoj školi, te sam tada bio u prilici pročitati njegov roman u nastavcima „Hajduci sa Lujzinske ceste“, Crni Pero i društvo učinili su svoje, a nakon desetak godina život je htio da upoznam njegovog sina Roberta koji mi je omogućio da Antuna upoznam osobno. Kroz naše druženje ostao mi je u sjećanju stari pisaći stroj na kojem je neumorno danonoćno „kucao“ okružen hrpom skica i papira. Dok smo mi u vrtu razgovarali o našim temama, Anton je neumorno pisao nove stranice teksta kojeg nam je ostavio za buduća pokoljenja.

Umjesto završne riječi dozvolite da citiram posljednju rečenicu iz romana „Demon goranskih šuma“: „Kada je oko podneva izravnao i posljednji kamen na grobu svoga oca, izvadi Jakov iz nožnica kamu i ureže u mekanu koru obližnjeg javora: DEMON -1663-“

Dragi Antone, neka ti je vječna slava i hvala!