Autobusna stanica

Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem...

Danas o nečem sasvim drugačijem! Povod je slučajan susret s osobom s kojom nemam previše toga zajedničkog i njezina reakcija na naš susret. Jednostavno, ubija me malodušnost čovjeka koji pri svakoj teškoći, te izostanku trenutnog uspjeha tvrdoglavo razmišlja o odustajanju i započinje sa planiranjem strategije uzmaka. Sve se može zakomplicirati kad netko traži izlaz kroz fraze tipa: „nije ovo za mene“, „ja to nisam u stanju“, „ovo je prevelik zalogaj“, i tome slične jadikovke. Sve su to znakovi malodušnosti. Međutim, kad se sagleda širi kontekst, tada se mogu izvući zaključci po kojima nekim ljudima možeš reći jednom i oni to shvate jer žele shvatiti. Drugima možeš i tisuću puta ponavljati, ali oni jednostavno ne mogu prihvatiti i točka. Tko može, može, tko neće, niti ne može. Kada se čovjek pomiri s tom činjenicom život mu postaje lakši i jednostavniji. Naravno da je to puno lakše napisati, a puno teže živjeti.
 

Slojevitosti ljudskih odnosa kroz svakodnevni život nižu se kao na filmskoj vrpci. Da li se čovjek ima pravo ljutiti na postupke drugih osoba? Shvatio sam da je najteže investirati u ljude. Ljudi kao ljudi, mogu svašta ili gotovo ništa, cijelo ovo društvo je zasnovano na nekakvim stečenim privilegijama, komforu i prosječnosti. Kad čovjek želi razviti nove kapacitete,  osuđen je na stigmatizaciju i nerazumijevanje svake vrste. Idemo linijom manjeg otpora, pa što bude. Možemo mi misilti što želimo, ali apatija duha nas ubija. Sve što ne stvara obavezu dobro je, sve što utječe na naš najvredniji resurs – vrijeme, suvišno je.
 

Ponekad se zaista osjećam kao autobusna stanica, ljudi odlaze i dolaze kao autobusi a ja stojim tu i ispunjavam svoju funkciju. Da parafraziram: tko od nas primjećuje autobusnu stanicu kad ne pljušti kiša? Gotovo nitko, jer se autobus može čekati i vani, na ugibalištu. Međutim, ukoliko nas uhvati pljusak, onda potražimo zaklon unutar te naoko nevažne stvari. Trenutak kasnije počnem razmišljati o komforu tog prostora, a kada stigne novi autobus, više mi ništa nije bitno - odlazim. Upravo zbog toga više ne mogu biti autobusna stanica! Kao što više ne mogu razbijati glavu oko nečije ravnodušnosti. Teško mi je shvatiti kad netko kaže, onako usput na ulici: „Izgleda da se Vi jako ljutite na mene!“, međutim odmah znate ne čemu ste. Poštovanje je precijenjena kategorija. Za nas, Gorane, kaže se da ne vidimo šumu od stabla. I da znate, to je točno. Ne vidimo daljnji cilj u životu jer preživljavamo i bavimo se trivijalnostima. Trivijalnostima jednog bloga, dok veliki igrači nas svakodnevno gaze poput parnog valjka a da toga uopće nismo svijesni.