Iz današnje perspektive imena potpukovnika Ljubomira Buljina i Đure Vitanovića bila su vrlo značajna u događajima te 1991. godine. Nakon što su se morali povući iz garnizona u Ilirskoj Bistrici, zaglavili su pred mirovinu u Delnicama sa teretom rata u kojeg im se baš i nije išlo. Malo je poznata sudbina tih oficira nakon odlaska iz Delnica, međutim zna se da ih je vojni sud u Beogradu 13. travnja 1992. godine osudio za krivično djelo napuštanja položaja suprotno naređenju i osudio na zatvorsku kaznu od 12 godina zatvora.
 |
| Gorski kotar ima jaku PZO, piloti JNA imaju strah |
Na teret im je stavljeno: „...Optuženi Ljubomir Buljin kao vojni starešina na dužnosti komandanta 6. brdske brigade i najodgovorniji starešina u garnizonu Delnice, dana 05. novembra 1991. godine, protivno naredjenju komandanta riječkog korpusa general-pukovnika Marjana Čada – da se kasarna („Zdenko Petranović – Jastreb“) i tri vojna skladišta („Velebit - 1“, „Velebit - 2“ i „Velebit - 3“) u Delnicama ne smeju predati paravojnim formacijama Republike Hrvatske i da se u slučaju napada tih snaga dejstvuje iz artiljerijskog oruđa po izabranim objektima u gradu i da se zapreti dizanjem u vazduh vojnog skladišta „Velebit - 3“, sa kojim naredjenjem je bio upoznat, u dogovoru sa opt. Djurom Vitanovićem, načelnikom štaba u istoj brigadi, odlučio da stupi u kontakt sa predstavnicima kriznog štaba u Delnicama, na kojim pregovorima je opt. Vitanović samoinicijativno potpisao dokument („papir“) o uslovima predaje kasarne i garnizona, sa kojim uslovima je kasnije upoznao opt. Ljubomira Buljin i svojim sugestijama uticao na njega da ih prihvati, što je ovaj i učinio, pa je istog dana sa jedinicom koja mu je bila poverena, pre nego što je iscrpeo sve mogućnosti obrane, praktički bez ikakvog otpora, napustio položaje obrane kasarne i garnizona i vozilima hrvatskih snaga se udaljili u pravcu Kraljevice, usled čega su nastupele teške posledice za oružane snage SFRJ, jer je u ruke neprijateljske oružane formacije u Delnicama prešlo najmanje 5.500 tona municije i minsko-eksplozivnih sredstava u objektu „Velebit 3“, točno neutvrđen broj pištolja , snajpera cal. 7,9 mm, automatskih pušaka 7,62 mm, puškomitraljeza 7,62 mm, mitraljeza 7,9 mm, ručnih bacača M57, ručnih raketnih bacača 90 mm, minobacača 82 i 120 mm, bestrzajnih topova, topova 20/1 i topova 20/3 i točno neutvrđene količine municije i naoružanja, a što se nalazilo u kasarni i u objektu „Velebit – 2“.“ (prijepis iz presude Vojnog suda u Beogradu, IK broj 43/92 od 13. aprila 1992. godine)
 |
| I u ruševinama "V-3" ima vojnog materijala |
Gledajući sa odmakom ovu presudu može se uvidjeti koliki je strateški značaj za JNA predstavljao gubitak vojnih objekta u Delnicama. Naglašavanje teških okolnosti za JNA u presudi, jer je u ruke neprijateljskih (čitaj hrvatskih) formacija pala značajna količina oružja i streljiva dokaz je o realizaciji plana otvorenog rata koji je provodila JNA u Hrvatskoj, a sve ostale priče su folklor. Međutim i u toj JNA bilo je ljudi koji su bez obzira na „ideologijski košmar“ u glavama bili korektni. Predaja delničkih oficira je zasigurno osoban ali i hrabar čin koji im je zasigurno prouzročio niz neugodnosti kada su morali svojim pretpostavljenima položiti račune, a činjenica da su u zatvoru završili već 19. studenog 1991. govori o jasnoj ambiciji da se Hrvatska vojnički pregazi, a svi neposlušnici strpaju iza brave. U toj igri živaca naši pregovarači iz kriznog štaba su odigrali ključnu ulogu i na temelju „neobaveznog dogovora“ izvukli maksimum ili ako želite u moneti 150.000.000,00 dolara u streljivu i oružju.
Nastavak sljedi... Radio, novine i video
Nema komentara:
Objavi komentar